TATA LAV I NJEGOVA SRETNA DJECA – kritika s portala kazalište.hr
TEK SIMPATIČNA SLIKOVNICA
Dječje kazalište Dubrava, Zagreb & Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Tata Lav i njegova sretna djeca (po motivima slikovnice Horsta Eckerta Janosha), red. Paolo Tišljarić
Davor Dokleja tatu Lava prikazao je vrlo živo i energično, a zračio je i scenskim šarmom. Marta Bolfan Ugljen posebno se istaknula kao animatorica malenih Lavića. Tata Lav i njegova sretna djeca simpatična je i na trenutke duhovita i zabavna predstava koja je zbog nedovoljno čvrste strukture i cjeline ostala tek scenska slikovnica bez jasnije poruke i smisla. …pročitajte cijeli tekst…
AKO o nama
Piše: Robertino Bartolec
Najnovija produkcija Kazališne družine Pinklec Dječak Ivek i pas Cvilek – realizirana u suradnji s HNK Varaždin – na najpozitivniji način oživljava poznatu misao kad se kod nekih očekuje da postanu “ozbiljni“, oni još više podjetinje. Jer iako su neki nedavni sasvim izravni ili promišljeno neizravni projekti s aureolom pinkleca ukazivali da će autorski kompas okrenuti u nekom, tobože, zrelijem smjeru, ova predstava, čija je praizvedba održana 31. listopada 2009. godine, kazališnom adaptacijom reanimira pomalo zaboravljeni dječji klasik Đure Vilovića (1889. – 1958., roman Pas Cvilek, dječak Ivek i dudaš Martin autor objavljuje 1934. godine). Međutim, predstavu održanu 28. siječnja 2010. godine u Centru za kulturu Čakovec, nije obilježila samo svijest o plemenitoj teatarskoj vitalizaciji vrijednoga, ali “napuštenoga“ književnog djela za mlade, uz sjajnu igru glumaca na pozornici, dakako.
O Matildi u Vjesniku
Zabavno i duhovito
(Helena Braut, Vjesnik, 27. listopada 2010.)
Danas već etablirani redatelj Oliver Frljić (1976.), u početcima intenzivnijeg rada u kazalištima za djecu, lansirao je u DK ‘Dubrava’ scensku uspješnicu ‘Blizanke’ po romanu Ericha Kaestnera, s odličnom glumačkom postavom – Jelenom Vukmiricom, Juditom Franković, Deanom Krivačićem i Majom Katić. Predstava je bila nagrađivana, kao i pojedini njezini glumci i gostovala je s velikim uspjehom po bližim festivalima u regiji. Spominjanje toga hita premijerno izvedena u svibnju 2007. godine nije slučajno, jer očito kazalite Dubrava ne može pogriješiti ponovnim angažiranjem Frljića.
Ovaj put na pozornici DK Dubrava redatelj je inscenirao predstavu ‘Matilda’, po estetici vrlo sličnu ‘Blizankama’ (brza izmjena koreografiranih prizora, jednostavni scenski elementi, karikirana i gotovo ekspresionistička gluma).
‘Matilda’ je nastala prema motivima romana Roalda Dahla, koju je redatelj pametno dramatizirao, a nastala je u koprodukciji DK Dubrava i čakovečke Kazališne družine Pinklec. Riječ je o poznatom romanu, koji, baš kao ‘Blizanke’ (film ‘Zamka za roditelje’ postigao je velik uspjeh u obje varijante iz 1961. godine u režiji Davida Swifta te 1998. u režiji Nancy Mayers) ima svoju vrlo poznatu ekranizaciju u filmu dannyja DeVita. Priča je to o darovitoj djevojčici Matildi nadnaravne moći kao što je pomicanje namještaja. Međutim, u Matildinoj obitelji za nju nema razumijevanja, oni ju sustavno zanemaruju, što će se promijeniti njezinim prijateljstvom s vrlo dragom učiteljicom.
Frljić u prvom redu uspijeva izgraditi dinamičnu predstavu (iako traje 50 minuta, čini se mnogo kraćom) s vrlo jasnim dramskim linijama. Zaplet je razumljiv, bez bijelih rupa koje su tako česte u kazalištu za djecu, a vrlo je vješto, u dramatizaciji, izbjegavao suvišne detalje. Poseban začin predstave su dijelovi koji sjajno razbijaju četvrti zid, dopadljive ironične sekvence koje ne ostaju bez društvene kritike, žalaca što izazivaju smijeh kroz suze i danas se već može govoriti da su dio redateljeva umjetničkog potpisa. Posebice je funkcionalna scena Mirte Vekić, kao i kostimi modnog studia Artiđana. Glazba je gradivni element predstave, kao i scenski pokret, u čemu je redatelju ponovno pomogla, već uhodana, odlična suradnja s Damirom Šimunovićem, odnosno Sandrom Banić Naumovski.
Što se tiče glumačkih interpretacija, prednjači Karolina Horvat koja je vrlo dojmljivo, zrelije nego u dosadašnjim predstavama predočila naslovnu junakinju, te izvrsna Marija Kolb kao majka koja bjesomučno gleda sapunice, i zastrašujuće bešćutna Gđica Grdobina. I Bruno Kontrec (Otac) te Petar Atanasoski (Brat) priklonili su se karikaturalnim izričajima kako bi naglasili svoju semantičku razdvojenost od ‘drukčije’ Matilde. Lada Bonacci je pak kao Učiteljica tumačila vrlo korektnu osobu koja jedina razumije neobičnu djevojčicu.
‘Matilda’ je pravi kazališni repertoarni draguljčić koji za djecu od 6 do 11 godina jednostavno, ali duhovito i zabavno progovara o ozbiljnim obiteljskim teškoćama.
MATILDA – kritika s portala kazalište.hr
DUHOVITO I DINAMIČNO
Dječje kazalište Dubrava, Zagreb i Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Roald Dahl, Matilda, red. Oliver Frljić
U predstavi furioznog tempa koja izvođačima i publici ne dopušta nimalo predaha, Frljić je likove oblikovao karikaturalno i na najboljem putu ka groteski. Matilda je vrhunska scenska igra koja djeci i roditeljima nudi mnoštvo zabave, veselja, dinamične glume i odličnih redateljskih rješenja. Rekli bismo, upravo ono što od dječjeg kazališta očekujemo
…pročitajte cijeli tekst…
O Vatroslavu Gromu u Novom listu
Foto: Jama
Zmajsko leglo mirotvoraca
(Nataša Govedić, Novi List 13.3.2009.)
Još je nešto jedinstveno vrijedno u predstavi: njezina nenasilna ideologija. Svjesno rušenje stereotipa o »neizbježnim« bitkama za moć, u korist nepredvidljivog i domišljatog uzitka dogovaranja.
U mnogim hrvatskim kazalištima čiji je repertoar specijaliziran za dječju publiku, predstave veoma često prikazuju likove mladih protagonista kao (muške) »zločestobe« ili (žensku) »razmaženu derišćad«, čiji višak znatiželje i strasti svakako valja »disciplinirati«. Biraju se tekstovi iz kojih bi, valjda, ciljana publika u roditeljskoj pratnji trebala naučiti da je odraslima (kao autorima i izvođačima predstave) preko glave da ih mališani stalno nešto zapitkuju ili traže njihovo društvo. Najbolje je djecu uvjeriti da »pristojno« postoje jedino kad izvršavaju naloge koje im upute odrasli, a potom se povuku u decentnu tišinu i nevidljivost. U tom je kontekstu istinsko osvježenje susresti predstavu čakovečke družine Pinklec: »Vatroslav Grom«, ugošćen u Centru za kulturu Trešnjevka (jednom od najživljih mjesta alternativne kulture Zagreba), polazi od ideje da su djeca i zmajevi potencijalna braća, zatim da odgoj uključuje paralelno igranje i s djecom i sa zmajevima te konačno umjetnički stav da dobru izvedbu čini zaigranost, a ne didakticnost njezinih autora i performera.
Minimalni rekviziti, maksimalna igra
Predstava je nastala prema književnom predlošku »Zmaj iz Lugina« autorice Jody Bergsma, u dramatizaciji Igora Bakse te scenografiji Bruna Kontreca. Za razliku od sladunjavo oslikane originalne slikovnice, likovi kazališne družine Pinklec nastupaju u jednostavnim prugastim pidžamama, zmajevi se razlikuju od ljudskih protagonista tek po dugačkim šarenim resama koje vijore s njihovih rukava, a priča se vrti oko veoma stidljivog ljudskog prijestolonasljednika i drčnog zmaja, čiji se rat pretvara u vječno prijateljstvo. Sugestivni naratori s jarko narumenjenim obrazima (Jelena Dokleja i Igor Baksa) djeci ponajprije prenose užitak poigravanja bajkovitim riječima i formulama fantastike za djecu, iz čijeg arhiva postepeno izranjaju likovi užasno strašljivih ljudskih i zmajskih roditelja (Kralja igra Davor Dokleja; Kraljicu izvodi Karolina Horvat, a samohranu Zmajku glumi Tasjenka Štrek) te konačno bezazleno dobrostiv lik princa Branimira u interpretaciji Maria Jakšića, kao i grozoviti Vatroslav Grom nespretnog, ali zato spajdermenski samosvjesnog Brune Kontreca.
Tema pomirenja
Priču prate i likovi dvorjana i vilinskog svijeta, padanje u provalije i svirka »čarobne glazbe«, s tim da nijedan od izvođača ne izgleda kao da samo »odrađuje« kazalisnu gažu u formi dječje predstave. Naprotiv: izvođačka ekipa pršti od međusobnih zafrkantskih nijansi, djelujući zarazno i na djecu i na odrasle.
Još je nesto jedinstveno vrijedno u čakoveckoj predstavi: njezina nenasilna ideologija. Svjesno rušenje stereotipa o »neizbježnim« bitkama za moć, u korist nepredvidljivog i domišljatog užitka dogovaranja – i to izmedju dviju zakleto neprijateljskih vrsta. »Vatroslav Grom« vjerojatno neće dobiti prestižne i prazne Nagrade hrvatskog glumišta, ali za generacije roditelja i djece kojima su čudovišta daleko draža od propovjednika, rijec je o scenskoj gozbi čijim se mačevima/kuhačama i oklopima/kišobranima definitivno valja vratiti jos nekoliko puta.
(Nataša Govedić, Novi List 13.3.2009.)
