Foto: Jama
Zmajsko leglo mirotvoraca
(Nataša Govedić, Novi List 13.3.2009.)
Još je nešto jedinstveno vrijedno u predstavi: njezina nenasilna ideologija. Svjesno rušenje stereotipa o »neizbježnim« bitkama za moć, u korist nepredvidljivog i domišljatog uzitka dogovaranja.
U mnogim hrvatskim kazalištima čiji je repertoar specijaliziran za dječju publiku, predstave veoma često prikazuju likove mladih protagonista kao (muške) »zločestobe« ili (žensku) »razmaženu derišćad«, čiji višak znatiželje i strasti svakako valja »disciplinirati«. Biraju se tekstovi iz kojih bi, valjda, ciljana publika u roditeljskoj pratnji trebala naučiti da je odraslima (kao autorima i izvođačima predstave) preko glave da ih mališani stalno nešto zapitkuju ili traže njihovo društvo. Najbolje je djecu uvjeriti da »pristojno« postoje jedino kad izvršavaju naloge koje im upute odrasli, a potom se povuku u decentnu tišinu i nevidljivost. U tom je kontekstu istinsko osvježenje susresti predstavu čakovečke družine Pinklec: »Vatroslav Grom«, ugošćen u Centru za kulturu Trešnjevka (jednom od najživljih mjesta alternativne kulture Zagreba), polazi od ideje da su djeca i zmajevi potencijalna braća, zatim da odgoj uključuje paralelno igranje i s djecom i sa zmajevima te konačno umjetnički stav da dobru izvedbu čini zaigranost, a ne didakticnost njezinih autora i performera.
Minimalni rekviziti, maksimalna igra
Predstava je nastala prema književnom predlošku »Zmaj iz Lugina« autorice Jody Bergsma, u dramatizaciji Igora Bakse te scenografiji Bruna Kontreca. Za razliku od sladunjavo oslikane originalne slikovnice, likovi kazališne družine Pinklec nastupaju u jednostavnim prugastim pidžamama, zmajevi se razlikuju od ljudskih protagonista tek po dugačkim šarenim resama koje vijore s njihovih rukava, a priča se vrti oko veoma stidljivog ljudskog prijestolonasljednika i drčnog zmaja, čiji se rat pretvara u vječno prijateljstvo. Sugestivni naratori s jarko narumenjenim obrazima (Jelena Dokleja i Igor Baksa) djeci ponajprije prenose užitak poigravanja bajkovitim riječima i formulama fantastike za djecu, iz čijeg arhiva postepeno izranjaju likovi užasno strašljivih ljudskih i zmajskih roditelja (Kralja igra Davor Dokleja; Kraljicu izvodi Karolina Horvat, a samohranu Zmajku glumi Tasjenka Štrek) te konačno bezazleno dobrostiv lik princa Branimira u interpretaciji Maria Jakšića, kao i grozoviti Vatroslav Grom nespretnog, ali zato spajdermenski samosvjesnog Brune Kontreca.
Tema pomirenja
Priču prate i likovi dvorjana i vilinskog svijeta, padanje u provalije i svirka »čarobne glazbe«, s tim da nijedan od izvođača ne izgleda kao da samo »odrađuje« kazalisnu gažu u formi dječje predstave. Naprotiv: izvođačka ekipa pršti od međusobnih zafrkantskih nijansi, djelujući zarazno i na djecu i na odrasle.
Još je nesto jedinstveno vrijedno u čakoveckoj predstavi: njezina nenasilna ideologija. Svjesno rušenje stereotipa o »neizbježnim« bitkama za moć, u korist nepredvidljivog i domišljatog užitka dogovaranja – i to izmedju dviju zakleto neprijateljskih vrsta. »Vatroslav Grom« vjerojatno neće dobiti prestižne i prazne Nagrade hrvatskog glumišta, ali za generacije roditelja i djece kojima su čudovišta daleko draža od propovjednika, rijec je o scenskoj gozbi čijim se mačevima/kuhačama i oklopima/kišobranima definitivno valja vratiti jos nekoliko puta.
(Nataša Govedić, Novi List 13.3.2009.)
