Piše: Robertino Bartolec
Najnovija produkcija Kazališne družine Pinklec Dječak Ivek i pas Cvilek – realizirana u suradnji s HNK Varaždin – na najpozitivniji način oživljava poznatu misao kad se kod nekih očekuje da postanu “ozbiljni“, oni još više podjetinje. Jer iako su neki nedavni sasvim izravni ili promišljeno neizravni projekti s aureolom pinkleca ukazivali da će autorski kompas okrenuti u nekom, tobože, zrelijem smjeru, ova predstava, čija je praizvedba održana 31. listopada 2009. godine, kazališnom adaptacijom reanimira pomalo zaboravljeni dječji klasik Đure Vilovića (1889. – 1958., roman Pas Cvilek, dječak Ivek i dudaš Martin autor objavljuje 1934. godine). Međutim, predstavu održanu 28. siječnja 2010. godine u Centru za kulturu Čakovec, nije obilježila samo svijest o plemenitoj teatarskoj vitalizaciji vrijednoga, ali “napuštenoga“ književnog djela za mlade, uz sjajnu igru glumaca na pozornici, dakako.
Naime, upravo tu večer svijet je obišla vijest da je u 92. godini života preminuo posljednji istinski književni klasik Jerome David Salinger (1919. – 2010.), sasvim izjednačivši po važnosti taj literarni postmortem artikl s istovremenim potresnim apelom iz srušenog Port-au-Princea koji govori o molbi za globalnim udomljavanjem tisuće haićanskih dječaka i djevojčica koji su preko noći ostali bez domova i roditelja – da bi te dvije ad hoc novosti bile kolateralno impregnirane u fabulu Pinklec & HNK Varaždin priredbe, dokazujući kontekst kazališnog koji najviše uzbuđuje, njegov “sada i ovdje“ atribut. I doista, možda u smislu fatalizma potpuno slučajno, ali za ovu kazališnu večer u ugodno popunjenoj velikoj dvorani Centra za kulturu kumulativno (uslijed književnog predloška i teatarskog promišljanja te konačno izvedbe Vilovićeva romana) – Dječak Ivek i pas Cvilek plasiran je hiperrecentnim te instantnim umjetničkim reagiranjem, čak, odgovorom na nešto što je od opće svjetske važnosti.
Doista je tog četvrtka (predstava se odigrala u sklopu već tradicionalne Tribine Čakovec četvrtkom) bila neobično visoko egzaltirana sinergija između zbivanja na sceni i taman najaktualnijih žurnala u medijskom eteru.. Štoviše, manifest pobunjenih adolescenata, tako su svi nazivali kultni Salingerov roman Lovac u žitu, djelo o, još uvijek generacijski, dječaku Holdenu Caulfieldu (mladac čija je književna reputacija značajna poput Huckleberryja Finna) i njegovoj odiseji po društvenim scilama i haridbama – i gledajući igru na čakovečkoj sceni u kojoj su briljirali Mario Jakšić, Jelena Dokleja, Bruno Kontrec, Igor Baksa i Marija Kolb, što drugo pratimo nego manifest pobunjenih adolescenata, znači priču s identično snažnom caulfieldovskom socijalnom pozadinom u frontalu, kraj fine raščlambe moralnih karakteristika svakog lika, uz nijansiranje motiva putovanja i elemenata fantastike nikle u narodnom. Nenamjeran i nenametljiv, volens-nolens homage je to Salingeru par excellence, a nije li takva počast, uostalom, umjetnički najprimjerenija…
Premda, razumljivo, bilo bi šteta šaržirati tako dobro odigranu predstavu u isključivo doyenske in memoriam okvire. Posebno u Vilovićevu slučaju. Iako dolazi iz hrvatskom čitatelju relativno manje poznate zavičajne književnosti međimurskog prefiksa to ne bi trebala biti prepreka da stekne naklonost ovovremenoga hrvatskog čitatelja jer Vilović je autor univerzalnih vrijednosti koje počivaju često na čitateljima uvijek dobrodošlom humoru. On dezintegrira stvarnost sveprisutnom ironijom i dijalozima o društvenim i inim temama, a isprepletene sudbine i životi junaka predstavljaju gorko-smiješni model (i) suvremenog društva. Vilović je vješt u poigravanju komičkim konvencijama, posebice uporabom narodne ikonografije i prizemljenjem moralističkih ciljeva u zbilju svakodnevice. Osim toga, to je zapravo prvi pravi pjesnik Međimurja, također, među prvima je tematizirao zemljopisne razlike između hrvatskoga sjevera i juga, kao i utjecaj tih parcela na mentalitete i temperamente ljudi, dok je njegovo lucidno analiziranje socijalnih problema sela i provincije i danas zavidno i iskoristivo. Pinklec & HNK Varaždin uprizorenje Vilovićeva romana – koji, naglasimo još jednom, kritika i danas drži najkompletnijim i najboljim hrvatskim dječjim romanom između dvaju ratova – upoznaje domaću javnost sa zaboravljenim književnim nasljeđem bogate lirske ekspresije i prvorazrednoga umjetničkog iskustva. Služeći se (uz blagu modulaciju koja se tolerira zbog samih zakonitosti drugačijeg, teatarskog medija) motivima romana Đure Vilovića, kazališni ansambli u suradnji formirali su diskurs o živom i često prešućivanom problemu napuštene i ostavljene djece. Ukratko, podržavajući postavljenu fabulu, storija govori o djeci koju roditeljska ljubav zaboravlja, koja duhovni azil pronalaze u međusobnom pričanju priča koje će ih ugodom privremeno odvojiti od skršenih misli. Locirana u pauperizirani sobičak nekog dječjeg doma za siročad njihova imaginacija i smisao za razonodu odvodi ih u svijet priče jednako napuštenog dječaka Iveka i njegovog najboljeg prijatelja, odbačenog psa Cvileka, s čijim se zgodama poistovjećuju te preko kojih i sami nastoje kreirati izlaz i način da se bar na trenutak zaboravi tjeskoba. Optimizam i aspiracija da sve bude bolje i onda kad smo napušteni i sami, te dobra volja kada se postojanje ukazuje posebno krutim i surovim, plauzibilne su poruke ove predstave…
Međutim, budući da ovdje pinkleci i njihov umjetnički legat paternaliziraju kazališna rješenja, dramaturginja Jelena Kovačić i redateljica Anica Tomić adaptacijom Vilovića nude puno više od juvenilne šlarafije, mašte o simpatičnoj zemlji iz bajki u kojoj teče med i mlijeko. Već pri samom ulasku u dvoranu gledatelje dječji akteri igre čekaju na otvorenoj sceni, na pozornici u raspoređenim i određenim karakternim gardovima (redateljski potez inače viđen u produkcijama HNK Varaždin, nota bene kod Prohićeve predstave Hrvatski bog Mars), što je jasna anamneza o stanju koje je postojano, koje traje (napuštenost i fatum sirotišta), deprimirajući maloljetne malkontente u svom mizeru toliko osamljene i ojađene (na dan posjeta nitko im ne dolazi) da im se njihov ekskluzivizam čini kao neka specijalno maladna zobnica. I to mi se čini odličnim redateljskim korakom jer u startu imamo točku u kojoj patologija likova poprima kolektivne razmjere da se društvo identificira s njihovim, kao u izvrnutom ogledalu, teatrom apsurda, koji doslovno zatim i slijedi. K tomu, dramatičnim prologom gdje glumci čekaju nas a ne vice versa, i trpeljivi madraci kao višenamjensko scenografsko rješenje naglašeno zazivaju u tom sirotištu sliku nekog farmakološkog kabineta u kojem se ne “događa“ zamorcima ili bijelim miševima, nego pojedincima (a iz haićanskog slučaja vidimo i cijelim narodima). I ne samo to, taj zagušljivi prostor ustajalo je sparno mjesto na kojem sve kulturalne reference, svi duhovni i humanistički uzusi, sve bel-esprit paradigme padaju u vodu, gdje stvarnost duhovnog, unutar koje se jedino izdržalo, u potpunosti vaporizira, jer se duh u sirotištu pokazuje insuficijentnim pokraj ljepote koja je iluzija, a spoznaja tek igra pojmova. Stoga takvim početkom i kad bi htio, gledatelj ne može konzultirati predstavu kao netko koga se njezine opservacije ne tiču. Relacija je itekako, ne samo zbog simbiotičke blizine određene kazališnim prostorom, međimurskom tradicijom autora i međimurskim jezičnim idiomom u vokabularu glumaca (ta jezična izdiferenciranost likova doista doprinosi autentičnosti), nego i zbog prirode podataka koji se iz medijskih oglasa cere u podsvijesti upravo i onom tko u parteru drijema pod perinom svoje pomno njegovane dokolice. No istinski kazališni mirakul Dječaka Iveka i psa Cvileka tek slijedi. Protivljenje radi protivljenja nezgodnoj situaciji u kojoj se djeca nalaze nije ništa drugo do destruktivnost, tako naši junaci da bi se zaštitili od samoće i socijalnog misfita, posežu za pričom, posežu za kreacijom. Tja, kad se smisao ne sluti, ili se jedva prepoznaje tamo negdje u daljini, kad je seriozno ono što je neozbiljno, a neozbiljno ono što bi trebalo biti seriozno, onda individui preostaje samo ironiziranje i reflektiranje, amajlija i očuđavanje, hipertrofiranje i hiperventiliranje. Drugim riječima, postupci u kojima se dijete snalazi kao riba u vodi (Umjetnik kao Veliko Dijete?). Komad se briljantno kompozicijski preoblikuje, karikira i palimpsestira u predstavu u predstavi (konačno, ta moć kazališnog u kazališnom zar nije već u Shakespeareovom Hamletu demonstrirala svoju prikazivalačku potentnost…), prilagođavajući prostor spavaonice doma u kojem se djeca nalaze pustolovnim kotama dječaka Iveka i psa Cvileka: ono što ih uistinu muči jer je u suprotnosti s njihovim radosnim životnim očekivanjima, njihovim predestinacijama i njihovim preferencijama, sažet će u kazališnu igru, u tu “mišolovku“ afekata. Družba inokosnih dječaka i djevojčica orfanske institucije svoje unutarnje instrumente i odušak materijaliziraju u teatarskim impersonacijama. Što zbog redateljskog rafinmana, egzistencijalističke potke Vilovićeve literature, minimalnih ali krucijalnih kostimografskih metamorfoza, glazbenih upadica (iz zvučnika – autor Nenad Kovačić – ili instrumentalnih crtica s pozornice), glumačke darovitosti, scenerije s fleksibilnošću madraca i plahti koje dočaravaju promjenu panorame (utabana staza, seoska ograda, kućica/utočište za psa i dječaka Iveka…)…, taj on the road teatar u sobi internata živ je i slikovit, susretljiv i otvoren, i za onog koji nema osobito ambiciozne umjetničke ili intelektualne apetite, a da pritom u svojoj jednostavnosti i pristupačnosti ne gubi na promišljenosti i važnosti. Iako je priča stavljena u mikser i vremenski je pomalo razbarušena, ljubavlju za detalj mladih glumaca, koja je aktivna tijekom punih šezdeset minuta koliko predstava traje, uz neodoljivu simpatičnost aktera na sceni, sve djeluje toliko prirodno da se jednostavno mora gledalački uživjeti, sjediniti. S tim u vezi, fascinantan je bio Mario Jakšić u ulozi psa Cvileka (znamo da bi tehnika igranja životinja trebala biti sastavni dio svih škola mimskog podučavanja mlađih glumaca) do mjere da se činilo – zbog posvećenosti detaljima glasa, lica i tijela, te zbog toliko zadivljujućeg tajminga u pokretima tijela – kako utjelovljuje skripte švicarca Carla Gustava Junga u kojima piše da svi u sebi nosimo jednu ili više zatomljenih životinja, kao što se i naša anima ili duša vrlo često objavljuje tim simbolima, no svoj glumački talent Mario je prije svega evidentirao u lakoći s kojom je iz psečje perspektive prelazio u autoritativne role tate, mame, učitelja… Istovremeno, u prezentaciji Jelene Dokleje stimulirala je komičarska kvaliteta neočekivane reakcije i skicozne, ali dojmljive karakterizacije uobraženoga seoskog dječaka Đure i kravice Rumenke, što potvrđuje zrelu autorsku maštu oko uloga koje su joj zadane utjeloviti. Igor Baksa velikodušno je odigrao Debelog gospona, a glumačka mu je pojava tijekom cijele predstave bez ikakvih bolnih iskri prolazila stvaralačkim pomacima, dok je Bruno Kontrec suvereno kontrolirao dijapazon promjene likova. Izdvojiti valja pohvalom iznimno sofisticiranu Mariju Kolb kao Iveka, između ostalog, jer u smislu pravog glumačkog kadra svojim govorom (štokavskim kvazistandardom) daje verizam u traženi spektar i kompleks zbivanja, i tek uz prisustvo njezina govornog obilježja jasno izgovorena poanta, direktno, esencija predstave Ni jedno dijete na ovome svijetu ne bi trebalo biti samo! ima univerzalnu tendencioznost i stapa agoniju i hropac bilo kojeg djeteta s bilo kojeg nizozemlja ili uzvisine ovog Planeta s empatijom koja forsira pojedinca na reakciju kako na ono što mu je molestirano patnjom na dohvat ruke, tako i na nešto egzotično udaljeno s aristokratskom titulom Port-au-Prince. Upravo ovdje, zahvaljujući nagnuću analitičkom razmišljanju koje ova predstava provocira, ali i uz sposobnost empatije ulaska u “kožu drugog“ koju adaptacija driblingom predstave u predstavi personificira, senzibilnost Dječaka Iveka i psa Cvileka ljudskošću kulminira.
Izvjesno, ova predstava značajna je ne samo za kazališne kibice, ili za dječja i omladinska organizirana nahođenja, svjetlo koje ona baca na iskustva izvedena iz zajedničke – davne i sasvim aktualne, tuzemne i generalne – ljudske povijesti tiče se svih nas, pa i onih, budimo pretenciozni, koji će tek stići u zajednicu ljudi. Izravno, ovo je djelo fundamentalno namijenjeno svima onima koji bi željeli jedni drugima biti bližnji, jer Vilovićeva, očigledno, nezaobilazna knjiga i Tomić/Kovačić-Pinklec/HNK Varaždin adaptacija iste tako pristupačno podsjeća(ju) na usamljenost i prepuštenost samima sebi. Nesumnjivo, ta kooperativnost je i nastala iz takve usamljenosti, iz potpune nezainteresiranosti društva koje mora brinuti svoje brige i ići forward. Suptilnost kojom se uopće kreiralo ovo kazališno djelo svjedoči o toj usamljenosti i napuštenosti, o gluhoći Globusa. Napokon, što se tiče HNK Varaždin, već dugo središnjica i margina kazališne ponude te kuće nije bila u stanju iznjedriti tako jednostavnu i tako smirenu predstavu koja tom umjetničkom žanru vraća dignitet kakav kazališna umjetnost pod varaždinskim kreativnim lupom zaslužuje. Svjedočeći kraftu mladih ljudi na pozornici, osjećali smo se kao da gledamo show koji je nastao u nekoj sredini najviše njegovane art-produkcije, a ne u sredini u kojoj umjetnicima ne manjka samo valute nego i invencije (primjerice, da zaštitim tezu, ne sjećam se da je nedavno u nekoj varaždinskoj predstavi, uzmimo, glazba kao kulisa uz takvu nenametljivost tako upečatljivo igrala što je čisti pledoaje perfektne simetrije redateljske arhitekture u kojoj baš ništa nije bilo prepušteno slučaju). S druge strane, simultanost akutno svjetskih trvenja aka Salinger/Haiti s komornim igrokazom jednog kazališnog ansambla, jedne kazališne postavljenosti koja ni krhotinama nije bila predestinirana potencijalnim realnim hepeninzima via Cornish/Port-au-Prince – vertikalno i horizontalno pokazuje ono titansko u kazališnoj umjetnosti što ni jedna druga umjetnost nema. Naime, kazališna Izvedba nikada nije Zatvoreno, unutar sebe Dovršeno umjetničko djelo zasnovano na statičnom “uživljavanju“. To je Otvorena atrakcija i zahtijeva neprestanu subjektivnost estetske predodžbene moći koja dolazi “izvan“ kulisa konstantom, stoga se u dinamičkoj recepciji izvođača traži respektirati te konstantne silnice – svake večeri. Plezir je registrirati da su čakovečki pinkleci još jednom toj ključnoj teatarskoj lekciji dali podij.
