Cvileki mašu repom
Malo tko je pomislio da će mala kazališna družina iz Čakovca, godinama utvrđujući svoj status „nezavisne“ produkcije i etiketirana kao „amaterska“ kazališna družina, poharati festivale dječjeg kazališta odnoseći sa sobom brojne nagrade. Međutim, čini se da se, baš kao u priči o Ivici i Janici Kostelić koju smo ovih dana ponovo mogli pogledati na nacionalnoj televiziji, dugogodišnji trud, odricanje, rad i posvećenost vlastitom izražaju umjetnosti višetrusko isplati. Daleko od toga da će telezivija u prime time-u prikazivati težak put Pinkleca do kazališnog vrha Hrvatske, daleko i od toga da će se takav dokumentarac „pržiti“ i dilati u krugovima dramskih umjetnika, a lik i djelo kazališnog „trenera“ Romana Bogdana postati materijal za proučavanje metodike kazališnog rada, no rezultati koje su Pinkleci u posljednjih nekoliko godina postigli sasvim su neočekivani nekom slučajnom promatraču sa zadnjeg reda u publici.
Metodika i publika
Kazalište nije sport, to je svakom jasno, kako u prezentacijskom tako i (još više) u financijskom smislu – međutim, o usporednoj metodici bi se dalo raspravljati, što vam može potvrditi svaki iole pošteni glumac dostojan tog imena. Kao što su mojim roditeljima svakodnevne kasne probe od trećeg razreda srednje škole pa tijekom sljedećih desetak godina bile nerazumljive – ako ne donose novac, ili vidljive rezultate s dvije decimale, tako će i javnosti i medijima vrlo teško biti vidljiva kvaliteta rada jednog čakovečkog kazališta u odnosu na kvalitetu rada narodno-kazališnih žderača državnog proračuna, osim ako svi masovno ne počnu posjećivati kazališne predstave i pričati o njima.
Najnagrađivanija predstava u našim životima
I tu na scenu stupaju prekrasni pokazatelji kvalitete i vrhunskih dostignuća u umjetnosti – nagrade stručnih žirija. Iako svaki cinik odmah zaključuje da su na tim razinama umjetničkih organizacija stvari često korumpirane, dozvolit ću si da, bez uvjeravanja u suprotno, ostanem u ovom pozitivnom ozračju teme kojom se trenutno želim baviti. Drugim riječima, uživat ću malo u osjećaju koji mi je priuštila nagrada za najbolju scensku glazbu za predstavu „Mali čarobnjak“. Kao što je uživao i Mario Jakšić kad je na pozornici dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku primio nagradu za najbolju mušku ulogu u predstavi „Dječak Ivek i pas Cvilek“. Jednako tako, sa suzama radosnicama u očima, Jelena Dokleja dočekala je nagradu za najbolju žensku ulogu u istoj predstavi. I da sve izgleda još nevjerojatnije, osim nagrade Hrvatskog glumišta za najbolju dječju predstavu 2010. godine, „Dječak Ivek i pas Cvilek“ osvojila je i nagradu za najbolju predstavu festivala ASSITEJ, a redateljica Anica Tomić još i nagradu za najbolju režiju. Ovo već zvuči vrlo sumnjivo, ali uz respektabilan i apsolutno nepotkupljiv žiri u sastavu Mario Kovač, Zlatko Sviben i Vladimir Stojsavljević, svaka sumnja u potkupljivost ili kalkulaciju ostaje tek dobra šala na vlastiti račun kojima smo poslije dodjele nagrada začinjavali razgovore sa sudionicima festivala.
Povratak u budućnost
Kao što je to u vrijeme sveopće internetizacije društva i komercijalizacije umjetnosti (a i recesije) već očekivano – u Osijeku smo proveli vrlo kratko vrijeme. No, prijepodnevna biciklijada u režiji Željka Vukmirice, posjet simpatičnoj i marljivoj ekipi osječke akademije te sjajan izlet u vinski podrum Belje obradovali su nas te tmurne nedjelje kad smo se svojim kombijem morali vratiti kući, spustiti se s umjetničkog pijadestala u naše svakodnevne živote.
Mario (uzbuđen, nakon prve Pinklecove profesionalne nagrade): Kaj bumo sad? Sad se sve promenilo…
Romano (realan, kao i uvijek): Kaj kaj bumo?! Sutra u pol deset postavljanje scene, jer u pol dvanajst igramo!
(igor baksa)
