Dramski studio Dada Kazališne družine Pinklec gostovao je na 16. Susretu profesionalno vođenih kazališta za djecu i mlade ASSITEJ u Bjelovaru. Osim što smo imali prilike otvoriti festival s našom predstavom Šta?, nekoliko polaznika Dramskog studija sudjelovalo je i na radionici organiziranoj u sklopu ovog Assiteja. Radionica ”Moć scenskog govora i afektivna snaga rečenice” pod vodstvom redateljice i fonetičarke Marine Petković Liker (profesor scenskog govora na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu) za naše je ”Dadače”’ bila od iznimne važnosti. Na radionici je, uz četvero “Dadača”, sudjelovalo i dvadesetak polaznika dramskih studija iz cijele Hrvatske. Svaki je sudionik za radionicu trebao naučiti napamet jedan kraći tekst (prozni ili dramski) na kojem je temeljito radio tijekom radionice. Od kontrole disanja do pravilnog naglašavanja i poentiranja samog teksta. Radionica je bila zabavna, ali istovremeno i iznimno teška, a neki su polaznici tijekom same radionice doživjeli vrlo katarzične trenutke koje će zasigurno pamtiti još dugo, dugo…
IZVJEŠTAJ PROSUDBENE KOMISIJE O PREDSTAVI ”ŠTA?” DRAMSKOG STUDIJA DADA
Dramski studio Dada Kazališne družine Pinklec svoju je produkciju temeljio na tekstu mladog zagrebačkog dramaturga Ivana Turkovića Krnjaka koju je za potrebe same grupe adaptirao voditelj Davor Dokleja. Riječ je o tekstu koji pričajući priču o jednoj nepoznatoj civilizaciji, izgubljenoj i u strahu od personifikacije kapitalizma, napasti po imenu Stođavo, spas i utjehu nalazi u liku Angeline Jolie, koja bi, kako sami vjeruju, njihovoj djeci trebala osigurati bolju budućnost. Sam izbor teksta svjedoči o vrlo konkretnom društvenom angažmanu grupe, koji ne pristaje na kapitalistički poredak, te istovremeno prepoznaje okrutnost njegove logike i zamke njegovih bespoštednih zakona. Najveća kvaliteta ove produkcije svakako je sama energija i angažiranost grupe koja je od samog početka do kraja predstave bila na visokoj razini. Ulazak grupe u prostor kazališne dvorane u trenutku nas je prebacio u vrijeme plemenskih zajednica. Koreografija njihovih svakodnevnih rituala iz koje se jasno vidi poredak i način funkcioniranja izmaštane zajednice pokazala je u kojoj je mjeri cijela grupa uigrana te koliko pažnje pridaje preciznosti izvedbe. Rad na tijelu inspiriran istraživanjima životinja, od izvođača je zahtijevao prilično veliku razinu fizičke spremnosti koju treba posebno istaknuti jer je riječ o iznimno zahtjevnoj predstavi za koju je potrebna kako kondicija tako i neprestana koncentracija na određeni fizički zadatak. Produkcija je u cjelini režijski i dramaturški zaokružena i razrađena. Kostimografska i scenografska rješenja prate ju u svojoj zaigranosti i kreativnosti, proizvodeći neobičan spoj plemenskog i gotovo apokaliptičnog krajolika. Ipak, samo praćenje priče povremeno je ometalo nepravilno korištenje govornog aparata u smislu pretjeranog naprezanja glasnica. Naime, pokušavajući što autentičnije i vjernije prikazati zadane likove, govor izvođača neprestano se miješao sa svojevrsnim „životinjskim režanjem i glasanjem“ zbog čega je dio replika ostao nerazumljiv. Zamka takvog postupka postala je i zamka za sam ritam predstave te za detaljnije nijansiranje likova, te je savjet komisije da se na tom glasovnom izražavanju još malo poradi, kako zbog same kvalitete predstave, tako i zbog zdravstvene opasnosti povrede glasnica.
