Dvije su godine prošle od posljednje, 59. izvedbe predstave “Dječak Ivek i pas Cvilek”. Već neko vrijeme se kuhala ideja o obnovi ove, nama glumcima vrlo drage predstave. Nagrade koje smo osvojili u vrijeme izvođenja ove priče o djeci iz doma za napuštenu i nezbrinutu djecu, dovoljno i same za sebe govore o kvaliteti ovog projekta. Tako da nam je za ponovno “ufuravanje” u dječje verzije samih sebe trebalo iznenađujuće malo. Niti tjedan dana proba i tekst je sam od sebe sjeo, mizansen se sam iz nas počeo kretati prostorom, igra se sama od sebe zavitlala spavaonicom dječjeg doma, suze su same od sebe potekle iz nekog mjesta u nama koje smo ponovno aktivirali nakon velike pauze.
U te dvije godine igrali smo u mnogim drugim predstavama, glumili pred mnogobrojnom publikom cijele Hrvatske i šire, radili s raznim redateljima. U dobroj glumačkoj kondiciji, stariji smo i “pametniji” za mnoga scenska iskustva i spoznaje. Ali ono mjesto na kojem smo napuštena djeca ostalo je nepromijenjeno, isto onakvo kakvo su redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić pronašle i pretočile u scensku igru jednom, 2010. godine.
Napušteni od svojih roditelja, prepušteni sami sebi, to jest jedni drugima, Jelena, Marija, Bruno, Mario i Igor kroz igru mašte, kreacije, ali i ljubomore, podvala i svađe, gradimo neraskidive međusobne odnose, prijateljstvo i ljubav. Kažem “gradimo”, u prvom licu množine, jer likovi iz prestave nastavljaju živjeti i izvan okvira kazališne scene. Jer ovo je jedan od onih rijetkih projekata u kojima se dogodi da glumci zaista žive ono što igraju, kao i obratno. Mi smo i u privatnom životu Igor, Mario, Bruno, Marija i Jelena. I u stvarnom životu igramo se glumeći pse Cvileke, dudaše Martine i svakojake uloge. I u privatnom životu mi smo dugogodišnji prijatelji koji se jako dobro poznaju, igraju, smiju, plaču, svađaju, natječu, vole. I možda smo upravo zbog toga toliko željeli obnoviti ovu predstavu. Zbog toga što se dogodilo da je u njoj kazalište nevjerojatno vjerna slika stvarnosti. Toliko vjerna da mi tu zapravo ništa niti ne moramo glumiti.
Mnogo je toga što se još o predstavi iz prve ruke može reći, ali kako ne bih slučajno napravio “spoiler” moment, pokvario nekome uzbuđenje s obzirom na radnju i obrate u priči, radije ću vas pozvati u našu zajedničku sobu Doma za nezbrinutu djecu, na druženje na sljedećoj izvedbi “Dječaka Iveka i psa Cvileka”. (Igor)
