Poznavao sam Split samo iz pjesama TBF-a, St!llnessa i Tome Bebića, te iz filma Arsena Ostojića. Možete zamisliti koliko sam se iznenadio kad je naš kazališni konvoj sa sjevera Hrvatske stao u primorskom gradu natopljenom kišom. Barke su se njihale prikvačene za pontone, jarbolima pikajući trbuhe sivih oblaka. Kiša je padala sva tri dana, a babe su na tržnici
uvaljivale jednokratne kišobrane turistima i sličnima (Jeleni D.) koji su od Splita očekivali sunčani izlet. No, kako to već poslovično biva – kazališnu družinu Pinklec ojačanu kreativnim snagama predstave “Dječak Ivek i pas Cvilek” (Marije Kolb, Anice Tomić, Jelene Kovačić i Dubravka Torjanca), ništa nije moglo omesti u zajebanciji. Bilo ljeto, ili zima, Pinklec uvijek snage ima. Tako je i na ovom gostovanju soba tri mušketira Marija, Brune i Igora postala party lounge, a s krovne terase hotela Slavija (prefiks “jugo” su maknuli valjda ’90-ih, kad je zagustilo) do sitnih jutarnjih sati pjevale su se brojne numere iz dječjih i inih predstava.
Da ne bismo sav fond slova (recesija…) potrošili na prežvakavanje tko je, gdje, s kim i kako pio ili tko je koga, osvrnimo se i na program festivala Mali Marulić. Vidio sam samo dvije predstave, pa o ostalima ne mogu ni pisati. Jednu sam pogledao na otvaranju festivala, a u drugoj sam sudjelovao. Razlog zbog kojeg nisam vidio ništa od cjelokupnog programa može se svesti na jedan jedini zaključak – ni festivali više nisu ono što su nekad bili. Sudjelovanje od početka do kraja festivala, a ne dolaženje i odlaženje samo na igranje predstave, druženje s ekipama iz drugih kazališta, kreativna razmjena ideja i sl., stvari su kojih sve češće izostaje na ovakvim festivalima. Je li tome krivo otuđenje, vrijeme ili kapitalizam, teško je reći. Najvjerojatnije sva tri čimbenika pomalo.
Tako smo se vratili kući i prije nego što smo otišli. A sutradan smo odmah i primili vijest o nagradama. KD Pinklec u koprodukciji s HNK Varaždin osvojili su nagradu za režiju “Cvileka”. Nitko sretniji od nas i redateljice Anice Tomić. Do vrlo izoštrenog uha vašeg najdražeg pjevačoglumca Zlatka Gadnog došle su i glasine o zakulisnom “kuhanju” u vezi nagrada. Sad, bila riječ o glasinama ili o zakulisnim igrama, tako to biva u mnogim umjetničkim i inim sistemima, pogotovo u Hrvatskoj. A kako nije riječ samo o glasinama, potvrđujem vam i ja, glasom i stasom, koji sam na vlastite uši čuo, vidio, pa čak i sudjelovao u “potezanju veze” za osvojenu nagradu za najbolju režiju. Imali smo sreće, jer je na našoj strani bio čovjek jači od festivalske komisije, pa i od Keruma, pa čak i od, vjerovali ili ne – Chuck Norrisa.
Njegovo ime je Isus Krist i on nam je pomogao osvojiti nagradu za najbolju režiju. Dozivanje duha ovog velikog čovjeka koji još uvijek živi u svima nama došlo nam je spontano. Iz obične zezancije krenula je pjesma “Kakav prijatelj je Isus”. Je li nam pomogao zbog toga što smo ga prizvali čista srca, bez ikakvih očekivanja, bez nakane da ga uopće prizovemo? Ili zbog toga što mu je naša predstava o napuštenoj djeci bez roditelja bolja od predstave o moru iz ormara? Ili zbog toga što se neki iz glumačkog ansambla iskreno dive njegovom liku i djelu?
Kako god bilo, ovdje smatram više nego pogodnim zapisati tu pjesmu kroz koju smo proživljavali prekrasne trenutke na Splitskoj kiši, u hotelskim sobama i utrobi rent a car kombija.
KAKAV PRIJATELJ JE ISUS (Pinklec reverse)
KAKAV PRIJATELJ JE ISUS
ON PO SVIJETU HODA GOL
NEMA DŽEPA, A NI PARA
JEDE SAMO KRUH I SOL
_______________________
KAKAV PRIJATELJ JE ISUS
ON NA UGLU STOJI NAG
ČAK I NORRISA POBIJEDI
NEMOŽE MU NIŠTA
NITI
CRNI VRAG
_______________________
Nagrade su nebitne, iako dobro dođu kao reference. No, nek se nagradama bave oni koji se time bave. Meni, posvećenom umjetniku i nenadmašnom pjevačoglumcu, ne pada na pamet spuštati se niže od ovih finih stvaralačkih vibracija kojima sam okružen. Bitna je igra na sceni, bitna je publika, bitan je trenutak. A takvih je u Splitu bilo mnogo. Što na sceni, što izvan nje.
Vaš uzvišeni
